Успон и успон скрипте

Неодољива пречица за модерног студента, ‘скрипта’ је постала неизоставан елемент студирања и представља велики проблем за високо образовање који захтева радикално освешћење и веће ангажовање и труд професора факултета.

Jelena Milošević je srećna devojka. Živi spontano, veselo, ali i prilično zauzeto. Srećno je zaljubljena i ne prođe dan a da se ne vidi sa dečkom. Uz to izlazi, nalazi vremena i da peva, čita knjige Džordža Martina i gleda sijaset serija od po više sezona. Voli da kuva i redovno rešava ukrštene reči.

Neko će pomisliti: „Kad je sve tako čarobno i idilično, mora biti da joj makar studiranje fakulteta ne ide baš najbolje.“ Nešto mora da trpi. Ali naprotiv „Studije idu lagano“, kaže Jelena. Ispite daje u roku i trenutno je četvrta godina studija Grčkog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu. Nije đak generacije(prosek 7.65), ali ne uči mnogo i kako kaže neke ispite polaže, a da za njih uči jedva pola sata.

Šta je tajna njenog akademskog uspeha, osim prirodnog šarma, talenta za jezike i očigledne inteligencije? „Sve ispite spremam uz pomoć skripte“, otkriva Jelena.

Ako je skripta tako delotvorno pomagalo i obesterećuje od bremenitih studija, šta bi moglo biti tako loše s njom? Odgovor na ovo pitanje je veoma težak jer su pozitivni efekti instantni i lako uočljivi, dok su posledice uglavnom dugoročne. Kritičari će reći: „U krajnjoj konsekvenci, skripta bi mogla da bude efikasan instrument da se osnovne studije pretvore u idilični produžetak srednje škole, a fakultet u pokretnu traku za proizvodnju hodajućih tabula raza sa diplomom u džepu.“

Skripta(lat. scripta ili scriptum) u najširem smislu naprosto znači bilo kakvo pisanije. Ovaj se latinizam odomaćio i na fakultetima gde je prvo označavao pisano predavanje, ili zapis sa predavanja; poneked distribuiran od samih profesora u cilju obnavljanja i boljeg razumevanja gradiva(takozvana autorizovana skripta).

Danas međutim, retko koji student ima dilemu o jasnoći modernog značenja tog termina. To je simplifikovana, sažeta beleška jednog studenta, koja rešava problem mukotrpnog čitanja dosadne i predugačke fakultetske literature i služi kao ekonomična i efikasna zamena za nju. Ona se digitalno umnožava i masovno distribuira zahvaljujući pogodnostima koje pružaju informacione tehnologije.

Više od toga, skripta je učinila tradicionalna studentska pomagala u varanju sistema, poput bubica, puškica i prepisivanja zastarelim i nepotrebnim. Skripta je sada pomagalo sine qua non; knjiga je efemerna i arhaična, relikvija prošlosti.

“Povremeno sam koristila skripte i uglavnom je presudan faktor bio iskustvo drugih sa određenom skriptom, dakle one skripte za koje sam znala da su dobre i da ljudi na njih prolaze, te bih i koristila”, kaže Olga Lončar, studentkinja Filozofskog fakulteta. Na primedbu da skripte uprošćuju materiju i daju samo privremeno znanje(koje pomaze na polaganju testova) ali ne i trajno znanje i razumevanje, Olga odgovara da to nije njeno iskustvo: “Ne slažem se sa tim jer sam imala prilike da učim iz prilično detaljnih skripti čijeg se sadržaja sećam i dalje, a koje su pritom bile mnogo jasnije i smišljenije od osnovne literature.”

Neki drugi studenti koristili su skripte samo za one predmete koji su im bili dosadni, ili za koje su znali da neće imati nikakvog dodira sa njihovom budućom profesijom. Vladimir Trifunović je diplomirani nutricionista-dijetetičar, ali su mu studentski dani još u svežem sećanju: “Nekada sam kombinovao skriptu i knjigu u smislu da prvo pročitam knjigu da bih razumeo, a onda utvrđivao iz skripte, ali to je moja skripta naravno.” On priznaje da mu ideja o skripti koja sadrži čak i odgovore na pitanja sa testova stvara nelagodnost. “To je baš varanje sistema”, kaže Trifunović, ali ne misli da je sistem nevin. Knjige bi mogle da budu bolje napisane i jeftinije.

Profesor dr Rade Veljanovski sa Fakulteta političkih nauka ima razumevanja za neke od primedbi koje studenti najčešće upućuju, poput one da su ponekad preopterećeni obavezama, ili da im je gradivo često preopširno, ali za negodovanje u vezi sa cenom udžbenika nema strpljenja: “Kad dete krene u osnovnu školu, u prvom i u drugom razredu ima četiri knjige za srpski jezik, i one koštaju između 700 i 900 dinara komad. Svako dete to mora da ima.

I u osnovnoj i u srednjoj školi đaci moraju da imaju sve udžbenike i niko ne postavlja pitanja, jedino na fakultetu ne mora ništa”, izričit je on. Kad je reč o skriptama, profesor Veljanovski poznaje taj problem još iz vremena dok je studirao, ali misli da je on ograničen na veoma mali broj studenata i to kako se priseća, ” uglavnom one najlošije“.

Da svi takvi studenti nisu među najlošijima međuitim, pokazuje primer Jovane Bjekić, doktorantkinje studija psihologije, koja ne samo da se redovno služila skriptama, već ih je nebrojeno puta i sama pravila. Ona kaže da ne podnosi velike količine teksta i informacije koje su “razvodnjene” na pet strana, već preferira tekstove koji su što kraći i bez preteranog objašnjavanja.

“Meni nikad nije trebalo pet primera da ja nešto naučim. Samo mi jednu stvar objasni, ja ću ostalo sama da ekstrapoliram. Skripta je kraća i ne smara te. Udžbenici su generalno pisani kao da je to letnji roman, a ne kao da treba da se nauči”, insistira Jovana i dodaje: “Ako treba nešto da zaokružim ili popunim, ja ne vidim ni jedan razlog da čitam 30 strana ako treba da nabubecam jednu podelu napamet.”

Ona dalje objašnjava da je proces nastajanja skripte za nju predstavlja obično kolaboraciju sa još dve drugarice. Svaka od njih pročita trećinu knjige i onda zajedno sklope sažet tekst u jednu celinu. „Onda učiš iz te skripte i sve što ti nije jasno, znaš koga da pozoveš“, kaže Jovana.

Ovim procesom nastala je i skripta iz Socijalne psihologije, koju su Jovana Bjekić i njene drugarice sveli sa 460 strana koliko je imala knjiga profesora Rota, na 40 stranica. Ni u jednom trenutku Jovana se nije brinula da je u 400 strana koje su ’otpale’ možda bilo nešto važno.

„ Uopšte ne mislim da je to neka velika odluka, odlučiti šta je tu važno. Odvajanje važnog od nevažnog je elementarna sposobnost. Onaj ko ne može da odvoji važno od nevažnog taj može da čita osnovnu literaturu 200 puta, taj ne može da položi ispit”, priča Jovana.

Braneći skriptu vehementno ona naposletku kaže: “Da li si ti do znanja i razumevanja došao tako što si učio 6 godina,ili 5 nedelja; da li tako što si čitao 10 dodatnih knjiga, ili samo obaveznu literaturu, ili skriptu, tako što si “srčovao(sic)” po internetu; način na koji ćeš ti doći do znanja i razumevanja je IRELEVANTAN.

Pravni limbus

2012. godine usvojeni Zakon o autorskim i srodnim pravima izazvao je puno polemike kada je reč o fotokopijama autorskih dela jer se umnožavanje ovih dela ne tumači više kao delatnost namenjena isključivo akademskim i ličnim potrebama, već kao komercijalna potreba, čija je svrha profesionalno obrazovanje. Skripta međutim, nije nužno fotokopija niti je posebno definisana u zakonu. “Ona bi se odnosila na član 55. U nekim zemljama Komonvelta, poput Južne Afrike npr. propisano je egzaktno koliki deo teksta može da bude pozajmljen, dok mi tako konkretnu odredbu nažalost nemamo”, tvrdi Vladimir Marić iz Zavoda za intelektualnu svojinu Republike Srbije.
Pravnica Danijela Putnik nije saglasna: “Skripte po odrebama zakona nisu definisane kao autorska dela bilo originalna bilo preradjena, ali se iz samog teksta zakona moze zaključiti, imajući u vidu sadržinu i izgled skripti, da je reč o preradjenim autorskim delima(dakle član 4) te se uz sada važeći propis primena skripti ne može zakonski sankcionisati.” Ona misli da bi u slučaju spora izmedju autora dela i autora preradjenog autorskog dela, sud u konkrentom slučaju angažovao veštaka koji bi trebalo da utvrdi da li preradjeno autorsko dela predstavlja originalnu duhovnu tvorevinu ili ne. Ako delo nije originalna tvorevina lice koje je preradilo delo bilo bi obavezno da plati naknadu originalnom autoru.

Do suda ovakvi i slični slučajevi uglavnom retko dolaze, a studenti su bezbrižni znajući da za čitanje substituta knjige više ne moraju da poseduju ni njegovu fizičku kopiju, već samo neki od sve jeftinijih “Kindle”, “Notebook” ili “Laptop” računara, ili jednostavno mobilni telefon. Prepreka je jedino sopstvena savest.

Vrednost knjige konstantno devalvira, a novi tržišni rival je još opasniji od nekadašnje muke – fotokopije. Skripta nije samo jeftinija, ona je besplatna.
“Za proteklih pet godina prodaja knjiga na Fakultetu političkih nauka je pala za 60 procenata. To osećamo mi, ali i autori čija su prava potpuno uništena i nezaštićena”, jada se izdavač Žarko Čigoja.

Kako doskočiti marifetluku

Psiholog Marko Živanović misli da učenje iz skripte nesumnjivo dovodi do nižeg kvaliteta znanja od učenja iz knjige, ali učenje iz knjige ne garantuje kvalitet. On kaže i da je razlikovanje znanja studenata koji su učili iz ova dva izvora veoma teško, posebno kad je reč o pismenim ispitima, bilo na zaokruživanje, ili dupunjavanje jedne-dve reči.

“Usmeni ispiti su praktično jedini način da se ta razlika uoči, ali oni nose sa sobom čitav niz drugih problema i nisu dovoljno objektivni. Smatram da dolazi do izražaja ako ne više, onda bar podjednako ličnost onoga koji odgovara, koliko i njegovo znanje. Ta dva faktora su konfundirana tako da neko ko slabije zna a veoma je ekstravertan i asertivan, ili se koristi ingracijacijom, prolazi bolje od ekvivalentne osobe po znanju koja je lošiji govornik”, smatra Živanović.

Osim što je nastavnik već preko 20 godina, dr Staša Babić angažovana je u brojnim institucijama za reformu visokog obrazovanja, a trenutno je i predsednik Nastavne komisije Filozofskog fakulteta i svojevrstan teoretičar visokog obrazovanja. Njen stav je da je u pozadini problema “skripta” jedna prilično pomešana i pobrkana slika o tome šta je visoko obrazovanje generalno, koje je ukorenjeno i među nastavnicima i među stuntima i među roditeljima.

“Visoko obrazovanje u vreme kada smo ja i moji roditelji studirali je bila jedna relativno ograničena i relativno elitna stvar. Danas to više nije slučaj i to je dobro. To tako treba da bude, ali onda visoko obrazovanje mora da se promeni. Osnovne studije su sada zapravo jedna vrsta produžetka srednje škole”, kaže ona, dodajući da je argument o preobimnosti literature na takvim studijama apsurdan.

Kako objašnjava, opterećenost studenata nije arbitrarna stvar pojedinačnih profesora još od kada su se fakulteti obavezali da uvedu ESPB bodove pre više od deset godina. Svaki nastavnik je dužan da napravi “reading” listu na kojoj postoje matematičke formule pomoću kojih se bodovi preračunavaju u broj sati opterećenosti. Određen broj strana podrazumeva određen broj bodova. “

Ako je to suviše i prosečan student ne može da pročita taj broj strana to znači da nije dobro procenjen broj kredita, onda taj kurs nije dobro vrednovan. Ako je to problem, onda se to rešava na jedan način, a ako je prosto studentska lenjost u pitanju, onda je to sasvim drugi problem”, zaključuje Staša Babić.

Profesorka Babić svoj zadatak vidi tako da mladog čoveka opremi za snalaženje u situacijama unutar struke, a ne za memoriranje. Ako na taj način postavi svoj cilj i ako uspe da objasni i studentima da je to njen cilj, ubeđena je da će se izgubiti pitanje izvora učenja.

“Iz skripata ne možete da naučite kako da mislite. Kada pamtite stvari koje niste doveli u kontekst, to je kao da učite nasumični niz cifara, naravno da ćete ih zaboraviti. Nekada tih 400 strana viška služi upravo da kontekstualizuje ono što mora da bude zapamćeno. Da vam neko dovoljno puta varira temu kroz priču da bi ste vi na kraju manje više neosetno zapamtili“, konstatuje ona.

Uprkos svesti o problemu, profesorka Babić ne uspeva da izađe na kraj sa skriptama. Na jednom od njenih predmeta godinama na ispitima sluša jednu te istu grešku koju studenti uporno perpetuiraju.

Iz tog razloga na uvodnom času svake godine počela bi da moli da joj se ta skripta pokaže. “ Poklekla sam i rekla sam dajte mi samo da vidim to iz čega vi učite, da ispravimo greške. Ako već učite iz toga da bar u njemu ne stoje materijalne greške. Oni to odbijaju i ja jošuvek ne uspevam da doprem do samog izvora”, rezignirano govori profesorka.

Ako je suditi po učestalom studentskom gunđanju, zanovetanju i kritikama, nisu baš svi predmeti u potpunosti jalovi pred ‘svemoćnom’ skriptom. Kao izvor frustracija i ozlojađenosti studenata FPN-a najčešće se spominje predmet Istorija političkih teorija. Dr Marko Simendić, docent na ovom predmetu tumači ovo zadovoljstvo kao posledicu niza praktičnih mera i puno truda.

Prva etapa je usmeno ispitivanje na času vežbi gde se “na prvi pogled” vidi da li je neko ovladao literaturom ili ne. Drugi način je kolokvijum na kome su pitanja koncipirana tako da se tiču vrlo konkretnih aspekata izvornih dela. Izbegavaju se pitanja na koja bi student mogao da odgovori koristeći predznanja o autoru ili opšte znanje.

Broj pitanja je prilično veliki. Testovi se nasumično generišu iz zajedničkog fonda pitanja. Ne pitaju sva pitanja jednako važne stvari. “Najbolja pitanja su ona na koja student koji je pročitao knjigu jednom ne može da izbegne tačan odgovor, a koja su potpuno nepoznata nekome ko nije imao knjigu u rukama”, pojašnjava Simendić.

Neka od netačnih pitanja su ona koja se pojavljuju u skriptama, sa kojima nastavnici takođe raspolažu. Poseban trud se ulaže u prikupljanje studentskih skripti koje onda pomažu na više načina. One su referentni material za proveru plagijata prilikom testiranja eseja, ali i pokušaj da se pronađu odgovori koji su nedvosmisleno netačni, koji onda bivaju ponuđeni kao opcija na testu.

Kada se testovi pregledaju elektronski dobija se informacija o tome ko je odgovarao na taj način. Obično su izdvojeni oni koji su od tri takva pitanja odgovorili na dva, ili sva tri birajući upravo te odgovore. Kako Simendić obrazlaže: “Zatim na usmenom delu ispita proveravamo studente postavljajući im ta pitanja.

Ne postoje nikakve direktne posledice, ali je to nama signal o tome šta je problematično u znanju. Mi čak nemamo ni ispitna pitanja kako bi smo suzbili pripremu ‘fioka’ u koje se smeštaju određene informacije.”
Uz sve ove mere, učestalo se menja i „udžbenik“ tako da studenti ne mogu da se oslone na iskustva prethodne generacije.

“Ja se nadam da je sistem koliko toliko efikasan, mi razmišljamo da ga unapređujemo što je češće moguće. Očekivano je da će svaki student kao i svaka druga osoba pronalaziti najjednostavnije načine da dođe do što boljeg rezultata. Potrebno je učiniti studentima neisplativim da prave skripte, a još manje isplativim da ih koriste.

Zadatak fakulteta je da obeshrabri takva nastojanja, ako ne može već da ih potpuno iskoreni”, zaključuje Simendić.

Koliko će ovaj zadatak biti težak ilustruje anketa u kojoj su učestvovali studenti Fakulteta političkih nauka. Od 71 ispitanih, čak 80% koristi skripte. Za ozbiljno suprotstavljanje ovom problemu, potrebno će biti da profesori sa Istorije političkih teorija ne budu „lasta koja ne čini proleće“, već samo prva nota u jednom revnosnom i odlučnom kontrapunktu.