Mladi kao budućnost Srbije i oni koji lepe plakate za stranke

Političke partije poslednjih godina na izborima građanima nude različita rešenja i programe – od ekonomskih, socijalnih, preko programa za borbu protiv korupcije i kriminala, do rešenja za mlade, kulturu i obrazovanje. I dok su sa jedne strane sva ta rešenja sadržana u programima partija, u praksi je situacija nešto drugačija, saglasni su politički analitičari, ali i predstavnici stranaka. Najčešći odgovori mladih na pitanje zašto ne žele da glasaju na izborima su ili da ih politika ne interesuje ili da nemaju za koga da glasaju. I dok možda jedan od razloga leži u tome što se već dvadesetak godina iste osobe i partije nalaze na glasačkim listićima, otvara se i pitanje zbog čega partije mladima posvećuju minimalnu pažnju ili uopšte ne pridaju značaj ovoj društvenoj grupi. Politički analitičari kažu da su mladi jako važni za svaku političku stranku, ali da postoji raskorak između one politike koju deklarativno promovišu i realnosti.
Slušajući izjave političara, posebno predstavnika vladajućih stranaka, reklo bi se da su mladi budućnost Srbije, ali da li je zaista takva situacija u društvu i unutar političkih partija? Koliko često možemo videti neku mladu osobu u stranci, a da se ističe kao značajniji politički kadar? Ukoliko je bilo koga ikada interesovalo ko su ljudi koji čine omladinu bilo koje političke partije i pretražio isti pojam na Internetu, najupečatljivije stvari među tekstovima i fotografijama biće promocije, tribine, ulične akcije ili će se na slikama naći osobe koje drže fotografije svojih političkih lidera. U ovoj situaciji, nema izuzetaka kada sagledamo sve partije.
Dakle, na konferencijama za novinare mladi su budućnost zemlje, a sa druge strane osobe koje vrše aktivnosti poput lepljenja plakata, organizovanja tribina, poseta i sličnog, Gotovo svi programi stranaka imaju opširne segmente sa predlozima za unapređenje položaja mladih, ali u praksi – mladih ih ne interesuju previše, već je fokus na penzionerima.
Kampanja pred izbore za predsednika Republike i nedavno završena kampanja gradskih izbora pokazali su upravo to. Retko koja stranka ili predsednički kandidat su na mlade gledali kao značajnije glasačko telo, pa se samim tim njima pridavala i manja pažnja. Možda je problem u tome što veliki broj njih neće izaći na glasanje, ali možda problem leži i u tome što će deo njih bar na kratko uključiti mozak i razmisliti ko bi zaista bio odgovarajuća osoba na mestu predsednika. Možda neće poverovati u pisanje Informera, ko zna?
Osim pojavljivanja mladih lica na konferencijama za medije iza nekog od funkcionera srpskih partija, veću pažnju tokom predizbornih kampanja mladi u bliskoj budućnosti očigledno neće dobiti. Sporno je i to koliko mladi, školovani ljudi zapravo imaju mesta u političkim strankama i da li će takve osobe poštovati partijsku disciplinu? Mnogo je faktora koji utiču na to zašto se mladi gotovo i ne spominju kada političari govore o budućnosti zemlje, ali je sa druge strane sigurno da računajući na mnogobrojne povlastice deo njih se odlučuje za ulazak u neku od stranaka.
Prebacivanje fokusa partija sa penzionera na mlade ljude, za sada nije na vidiku, a bežanje od politike i partija nije rešenje. To može biti razlog više da svi mladi ljudi rade na sopstvenoj edukaciji i sami iniciraju rešavanje problema za koje misle da su važni, da se podstaknu na borbu za svoja prava, te u budućnosti budu znatno zastupljeniji u političkim zbivanjima.