Intervju sa Milkom Canić „Samoća nije dobra ni za koga“

„Imam decu, knjige, biljke i često ne stignem ni tome dovoljno da se posvetim, ali opet postoji onaj trenutak kada ste sami sa sobom u četiri zida, a to nije lep osećaj“

 

Jedna od najmisterioznijih žena u Srbiji, omiljenija među mladima, cenjena među starijima, žena koja je uvek nasmejana i doterana, plave kose, mladalačkog izgleda i vitkog stasa, žena koja je za osam godina koliko radi kao supervizor kviza TV Slagalica, postigla popularnost koju neki ne uspeju da postignu za celi svoj život  – Milka Canić.

Srpkinja crnogorskog porekla, rođena, kako kaže, „jedne godine u jednom gradu“ diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, grupa za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost i od tada je radila kao profesor u gimnaziji u Prištini i u Vojnoj gimnaziji u Beogradu. Pored pedagoškog rada, bavila se i još uvek se bavi lekturom i korekturom, te više od hiljadu knjiga ima njen lektorski potpis. Autor je četiri udžbenika za srpski jezik i književnost i petog „Srpski za strance“, a trenutno radi na novom udžbeniku za peti i šesti razred osnovne škole.

Svakodnevni mir pronalazi u svom stanu na Vidikovcu koji je dobila od Kolegijuma Vojne gimnazije pre više od trideset godina. Okružen zelenilom, stan na vrhu solitera sa pogledom na Avalski toranj, uređen u njenim omiljenim bojama (plavoj i beloj) prepun je biljaka, umetničkih slika i naravno knjiga koje se nalaze što u ormarima, što na krevetu, pa i na trpezarijskim stolicama. Uredno poređani rečnici, enciklopedije i ostale knjige koje je ova zaljubljenica u književnost godinama kupovala zauzeli su tri velike police, a Milka se seća kako se zbog toga često sukobljavala sa suprugom.

-Jednom sam jedva namolila svog muža da usisivačem očisti kuću, pa kažem, hajde malo i ispod kreveta, a tu sam ja sakrila dva džaka knjiga, jer je on rekao: „Kupiš li samo još neku knjigu, da znaš…“ Ja mu rekoh da su tu knjige i setim se istog trenutka, ali kasno. Onda je on meni rekao: „E, pa, da znaš da ovo više neće moći!“ Međutim, došli smo do toga da sam ja svoju strast prema knjigama prenela i na njega, pa je i on posle počeo da ih kupuje.

I nakon 12 godina, koliko je prošlo od kada joj je suprug preminuo, Milki se u očima smenjuju čas tuga, kada govori o teškim trenucima kroz koje je prolazila dok je bolovao, čas neka posebna radost dok se seća nezaboravnih godina proživljenih s njim. Sa suprugom Dragišom provela je najlepše trenutke svog života. Dobili su ćerku Katarinu i sina Tomislava, koji su sada zreli ljudi, uspešni u svom poslu i koji su im podarili unuke. Teodori, koja ima godinu i mesec dana, baka već kupuje slikovnice kako bi što pre naučila da čita, a s Aleksom i Vukašinom, unucima od ćerke, svaki letnji raspust provodi u Tivtu, gde ima svoj stan. Iako je i tamo nalaze novinari, turisti i meštani koji uvek imaju nešto da je pitaju ili da je vide, slikaju se sa njom, kaže da ona tamo odlično funkcioniše, jer je Tivat divan i miran grad koji njoj savršeno odgovara, a da je vreme koje provede sa svojim unucima neprocenjivo.

-Sa njima uživam i oni čine da se osetim mladom i voljenom. Često me vrate mnogo godina unazad, u detinjstvo, kada sam se najradije igrala sa tatom. Sećam se naših igrica, nadmetanja, ljutnje na njega, opraštanja. Pomagala sam i majci u kućnim poslovima, a najviše sam volela da dedi pravim društvo dok je brao voće i pekao rakiju. To su za mene nezaboravni trenuci.

Naglašavajući da nikada nije bila nevaspitano i bezobrazno dete, kroz smeh priznaje da je bila mnogo nemirna i vragolasta i da je teško ko mogao da je prati u tim njenim „đavolijama“.

-Jednoj mojoj sestri od tetke sam u Vrbasu, gde smo obe bile gosti, napravila veliku nelagodnost. Pošto ona nije htela da ispuni neke moje ćefove, rešila sam da je kaznim, pa sam se sakrila. Pored kuće mog strica protiče kanal Dunav-Tisa-Dunav i ja onako sićušna sakrijem se tamo u neko šipražje da me niko ne vidi. Čučim tu nekoliko sati, padne mrak – mene nema! I pola Vrbasa se digne da me traži, a moja sestra sve vreme plače i viče: „Teško meni, kako ću pred ujaka“, mog oca. A, ja razmišljam, pa neka je, neka se sekira, govori gospođa Milka o vremenu dok je još uvek nosila očevo prezime, Perović.

U to doba Milka nije znala odgovor na ono učestalo pitanje koje se postavlja deci „Šta ćeš biti kad porasteš?“ Pored škole imala je i drugih interesovanja. Bila je dobar sportista. Igrala je tenis dok to još nije bilo popularno kao danas, zatim košarku i rukomet, gde je bila golman. Od nje se očekivalo da bude uspešna u sportu isto koliko je bila uspešna u školi. Bila je odličan đak i oduvek je volela srpski jezik.

-Ja sam mnogo rano počela da čitam, čak sam rano počela i da pišem, ali taj moj dar za koji je još moj profesor iz Šeste beogradse gimnazije, Teodor Opalić, tvrdio da postoji, nisam razvila. Veoma rano, u devetnaestoj godini, sam se udala i neki lepši motivi, život i okolnosti su me odveli na drugu stranu.

A na „Drugoj strani“, gradila je porodicu i živela mirnim profesorskim životom, dok je slava koju rad u medijima vuče sa sobom, nije izvukla iz anonimnosti.

-Na televiziji sam počela da radim slučajno, na predlog prijateljice koja je bila spikerka na RTS-u. Ona me je jednog dana pozvala i pitala: „Hoćeš li ti Milka da dođeš malo da pomogneš u programu „Srbija danas“ kao lektor?“ Ja kažem da to nikad nisam radila, ustvari, jesam radila kao lektor ali ne kao televizijski i ne znam da li ću to znati. „Znaćeš“, kaže ona i tako je to počelo. Posle nje me je moj kolega Žika Čebić pozvao da radim u „Slagalici“, njemu sam isto tako odgovorila da ne znam da li ću to znati, jer je to teško i odgovorno da  se po čitav dan družite s knjigama. On kaže: „Hoćete, hoćete, ja znam da hoćete“ i sreća te smo moja urednica i ja našle zajednički jezik i ta saradnja je dobro počela i traje uspešno već dugi niz godina.

Mada mnogi misle da je zadatak Milke Canić, samo da sedi u studiju i gledaoce „Slagalice“ pozdravi onim čuvenim „Dobro veče“, njen posao je mnogo složeniji, teži i odgovorniji.

Ja sam onaj koji kontroliše sva pitanja od prvog do poslednjeg slova. Prvo moram da proverim da li je to pitanje tačno, pre svega materijalno, zatim stilski, zatim jezički. Na snimanju vodim računa da sve protekne regularno, da neko ne bude obeštećen. Ako takmičar da drugačiji odgovor od onog koji mi imamo, ja zaustavljam snimanje sve dok ne proverim da li taj odgovor može da se prizna. Postoje neke oblasti poput matematike i fizike gde ja nisam jaka, onda zovem svoje prijatelje, saradnike, stručnjake, koji su moji supervizori. Ako se neko pitanje ponovilo ili nije tačno ja to skidam, pišem drugi, preformulišem. Nije baš jednostavno, jer svakog dana morate da budete novi, neobični, aktuelni, da zagolicate i dete koje vas gleda i čoveka od osamdeset godina koji iza sebe ima veliko iskustvo i znanje.“

Na pitanje zašto se gledaocima obraća samo sa „Dobro veče“ kaže da joj se taj pozdrav učinio kao najprikladniji.

U početku bilo je samo da treba klimnuti glavom. Posle je na zahtev gledalaca trebalo da kažem po neku rečenicu i došli smo do toga da ja preuzimam ulogu  voditelja, koji više nema šta da kaže ako ja kažem sve.

Iako drži do pravila priznaje da ponekad nešto može da se izgovori nepravilno ukoliko to ima neki veći smisao, što ona i čini svaki put kada se obrati gledaocima. U želji da pozdravi sve ljude koji gledaju kviz, supervizor pogrešno akcentuje reč „veče“.

-Ja nisam razmišljala o tome kako ću to reći, već sam jednostavno u jednom trenutku želela da sve pozdravim i kako ćete to da uradite, ako ne srdačno. Valjda je narod prepoznao tu moju želju, pa se dešava da se mladi prijave za „Slagalicu“ zato što žele mene da upoznaju, što mi je posebno drago.

Popularnost joj ne pada teško, jer je to nagrada za ono što radi. Kaže da nije imala lošeg iskustva u susretu s ljudima, ali da je velika sreća što ne koristi Internet i nema vremena da gleda šta sve postoji s njenim imenom, jer joj smeta to što njeno ime koristi “ko stigne”.

Čula sam za tu obradu pesme, pretpostavljam da sam im odgovarala jer im je ime zvučno. Taj deo je nešto što ja ne prihvatam i što mi se ne dopada. Niko mene nije pitao da li sme moj lik da stavi na majicu, šolju, olovku, da napiše „Milkino kolo“. Novinari su ogromnim slovima pisali „Trubu svirka Canić Milka“, kada su neki mladići u Guči nosili majce s mojim likom. Neko na tome zarađuje, a ja za to nisam dala odobrenje i ljuta sam zbog toga.

I dok njen glas lagano vraća ustaljeno-smiren ton, otkriva nam da nije imala drugu opciju osim da se ismeje do suza kada je videla fotografiju na kojoj ona kao majka drži u naručju “svog sina” svemoćnog Čaka Norisa. Lektor objašnjava kako je nekoliko puta pokušala da zaustavi zloupotrebu njenog imena i preko advokatske kancelarije opomenula jednog čoveka srpskog porekla koji je u Čikagu štampao takve majice, dok su ulični prodavci u Beogradu već obavešteni da „legendarna“  Milka nije saglasna sa ovom prodajom.

-Kažu mi da u Bulevaru, na tom i tom mestu, prodaju te majice i ja krenem tamo, nema. Onog trenutka kad me spaze oni to sklone. Moja sestra kaže da joj je jedan prodavac rekao: „Jao, nemojte da joj kažete, ona se mnogo ljuti.“ Pa, naravno da se ljutim, ne možeš to da radiš divlje, mora neko to da dozvoli.

Milka Canić da se uvek trudila da na život gleda sa pozitivne strane i s nadom da novo jutro donosi nove pobede, te nije slučajno što je uvek možete videti nasmejanu i lepo raspoloženu.

Optimizam je sigurno jedna od mojih karakternih osobina. Uvek i u najtežim trenucima, kada mi je muž bolovao od karcinoma, što je mnogo strašno, kada su mi umrli roditelji, pa brat, nalazila sam snagu da kažem: „Pa, ne, biće bolje! Sutra je novi dan, ne može ovako!“

Često sretanje sa jezičkim nepravilnostima i greškama u govoru ne uspevaju da joj ubiju volju da doprinese očuvanju čistote srpskog jezika. Saglasno sa izrekom „Jednom profesor – uvek profesor“, bivša profesorka srpskog jezika i književnosti često ukazuje ljudima na greške koje naprave u razgovoru. Takvo ponašanje ne nailazi uvek na pozitivnu reakciju.

Moj muž i ja smo se vozili autobusom 23 i jedna žena koja je sedela iza nas rekla je ženi pored nje: „Moja je Jelena višlja od tvoje Milice“, a ja sam se okrenula i rekla: „Viša, kaže se viša, a ne višlja.“ Za mog muža je bilo šokantno da ja negde na javnom mestu ispravljam ljude. Pocrveneo je i izašao na sledećoj stanici. Ja kažem: „Kuda ćeš?“, a on će: „Kuda ću, idem napolje! Neću da me brukaš po autobusu.“ Tačno je da ja to radim svesno, ali ponekad je to jače od mene.

Za Milku Canić, dok se bavila samo lekturom i korekturom, znali su njeni učenici i oni koji bi u nekoj knjizi pročitali njeno ime. Od kada je prisutna u medijima, od skoro ne samo na kvizu već i u reklami za jogurt,  na ulici je zaustavljaju ljudi koji žele da se slikaju s njom, pozdravljaju, postavljaju razna, često šaljiva pitanja.

-Volim ljude, pa sam onda i u stanju da stanem da porazgovaram sa njima. Uvek sam bila otvorena osoba za razgovor. Kada me mladi zaustave, ja sam tu ponovo u ulozi profesora. Pitam ih: „Aha, da čujem kakvi ste đaci? Kakve su vam ocene? Šta imate iz srpskog? Šta ćete da studirate?“

Uz malo kolebanja, dražesna lektorka priznaje da još uvek ima kuća u kojima bi je hteli za snajku. Pored pesama i hvalospeva, na njenu adresu stižu i svakojake ljubavne izjave i bračne ponude. Nedavno joj je jedan gospodin iz Vojvodine poručio da će uz njega uživati ne samo u dobroj penziji i velikom imanju, već i u brojnim knjigama iz njegove privatne biblioteke.

Milki su ovakve ponude veoma simpatrične, ali ne obazire se mnogo na njih, jer, kako kaže, imala je divnog muža, duhovitog, pristojnog, racionalnog, koliko je ona bila na nebu, toliko je on bio na zemlji i teško joj je da se posle takvog čovek usmeri ka nekom drugom, a da pritom još neku osobu sa takvim kvalitetima do sada nije srela.

Jesam sama. Teško je. Samoća nije dobra ni za koga, ali ja sada ne mogu po cenu života tražiti sebi društvo, sagovornika itd. Ako bi se nešto desilo, to je drugo pitanje, ali ovako kada mi neko kaže „Pa, što ne nađeš nekog?“… Pa, to nije tako lako, naći sad nekog. Treba da izađem, pa da tražim momka, govori lektorka i kroz šalu dodaje da nikada sebi neće oprostiti što je propustila priliku da uživa na salašu.

Izlaz iz samoće nalazi u radu i šetnji.Obožava da „luta“ gradom, razgleda izloge i sebi, svojoj deci i unucima kupuje drangulije. Često odlazi u pozorište, voli da pogleda lep film i naravno da pročita dobru knjigu.

Iako nije ostvarila sve svoje snove jer ih je imala dovoljno za pet života, smatra da je njen najveći uspeh to što se kroz svoju porodicu ostvarila i kao žena i kao čovek.

Ja sam svašta volela da budem: Astronaut, farmaceut, pevačica – ali sa školovanim glasom, slikarka – a ja sam antitalenat za slikanje. Mnogo toga sam želela, ali svako od nas ima jedan život i nije u stanju da ostvari baš sve što želi. Međutim, kada vi imate porodicu, imate decu, vi ste glavni san ispunili.