Nismo mnogo postigli, ali smo spasili svoje duše

Kada sam pre par godina pitao Grujicu Spasovića šta misli o Danasu u tom trenutku, kratko mi je odgovorio – Sledeće pitanje. Čim mi se ukazala prilika da sa njim ponovo porazgovaram znao sam da moram da postavim isto pitanje. Po dugom uzdahu koji je usledio stekao sam utisak da je to očekivao.

– Čini mi se da je Danas nešto drugo u odnosu na kompletnu ponudu, barem dnevne štampe, kao što je bio i kada je osnovan. Što se toga tiče rekao bih se da se list održao i ostao dosledan principima koji su važili i u prvom broju. Ima tu iskakanja, grešaka i promašaja, ali se list i dalje zalaže za demokratizaciju društva, a protivi klerikarizaciji, fašizaciji i militarizaciji. Moj problem je što sam veoma emotivno vezan za Danas. Učestvovao sam u njegovom stvaranju i prošao s njim sve i svašta, tako da ja ne mogu o Danasu da pričam kao o bilo kom listu.  

Grujica Spasović bio je jedan od osnivača Danasa i njegov prvi glavni i odgovorni urednik. Gotovo deset godina koliko je proveo na čelu lista pokušavao je da se održi na površini plivajući uzvodno, svakodnevno prkoseći višku istorije. I iako je čitav svoj radni vek posvetio borbi za slobodu govora, jednom u karijeri  Spasović je pristao na cenzuru. Kolegijum lista Danas, sa njim na čelu, na početku bombardovanja je odlučio da nastavi sa radom i pored toga što je to podrazumevalo svakodnevne odlaske u Vučićevo Ministarstvo informisanja po odobrenje. Kontroverzna odluka za neke, ne i za Gruju.

– Nekoliko sati se razgovaralo o tome. Tu je bio najširi krug ljudi. Bili su tu i neki čitaoci, dopisnici, novinari iz drugih redakcija i svi smo raspravljali šta da radimo. U početku je preovlađivala ideja da prestanemo da izlazimo. Za to sam se i ja zalagao. Onda se polako pomeralo klatno i na kraju sam ja ostao u manjini. Da sam želeo da ostanem principijalan do kraja ja bih podneo ostavku, međutim kolege su me ubedile u svoje argumente. Mi smo dobili otvorenu pretnju da ćemo svi biti regrutovani i poslati na Kosovo da pravimo list Jedinstvo na srpskom jeziku. Takođe nam je rečeno da po okončanju rata  nećemo dobiti dozvolu da izlazimo. Dodatan pritisak na nas da nastavimo da izlazimo su vršile nevladine organizacije, sindikati i mirovni pokreti sa tvrdnjom da će kod nas barem nešto moći da objave, za razliku od drugih medija. I na kraju krajeva, iako smo imali mali tiraž i plate i honorari su bili neredovni, da smo prestalli da izlazimo ne bismo ni to imali. Zbog toga smo odlučili da ipak nastavimo da izlazimo, s tim što nismo potpisivali tekstove i imali smo markicu specijalno izdanje, da se zna da to nismo mi. Još jedna stvar, niko od nas nije očekivao da će to tako dugo da traje. Ja sam svaki dan morao da idem na cenzuru.

Tokom tri meseca bombardovanja,  svaki radni dan Grujica Spasović je završavao u Ministarstvu informisanja čekajući zeleno svetlo od cenzora. Kako sam kaže, najgori cenzor, bio je on sam. Svaki tekst koji bi mu imalo zamirisao na nešto što bi moglo da bude protumačeno kao nepatriotski on je štiklirao i u redakciji je spremno čekala zamena.

– Najčešće sam bio kod Aleksandra Vučića i njegove zamenice Radmile Višić. Hoću da budem pošten do kraja, mnogo sam više problema imao sa tom Višićkom nego sa Vučićem. Njoj je sve smetalo, svega se plašila. To je išlo dotle da sam joj jednom prilikom rekao da list narednog dana neće izaći i da ne mogu više da trpim ovo mučenje i ponižavanje. A radilo se o tome da su preko državnih medija otpužili Đinđića da je otišao u Nemačku i da odande poziva NATO da još žešće bombarduje Srbiju. A Đinđić je bio u Beogradu i održao je konferenciju za štampu. Oni su bili toliko perverzni, da nisu želeli da to iko objavi. Mi smo jedini objavili i to u najčudnijem tekstu na svetu. Naslov teksta je bio „Zoran Đinđić je u Beogradu“, ali je ostatak teksta bio o nečemu drugom. Kada sam zapretio da list neće izaći, Višićka je izbezumljeno otišla do kancelarije okrenula par telefona pre nego što je odobrila taj tekst. Cenzura je trajala 15 do 20 minuta. Nisam primetio tamo urednike drugih medija, mada njima cenzura nije ni bila potrebna. Najpre sam išao u zgradu Vlade na cenzuru, a kasnije na više različitih mesta. Jednom sam čak išao u sportski centar Vračar gde sam morao da sačekam da čovek iz ministarstva završi set da bi mi pogledao strane.

Toliko toga je rečeno i napisano o teškom položaju novinara u Srbiji. Ipak, jedna stvar definitivno ide u našu korist. S novinarske tačke posmatranja, interesantni događaji se nižu kao na traci. Naše je samo da ih pokupimo i bacimo na strane. Da je danas Grujina poslednja na uredničkim kolegijumima, nema dileme šta bi bilo glavno na naslovnoj.

– Danas dobro pliva sa ovom Savamalom. To je crvena linija koja nije smela da bude pređena. Mislim da je u pravu Đorđe Vukadinović, koliko god da mi je to teško da priznam, da je to neka vrsta srpskog Votergejta. Jedno parče teritorije je bilo okupirano od strane ljudi za koje i danas ne znamo ko su, pritom je policija odbila da pomogne građanima koji su bili ugroženi. Protivpravno su srušeni objekti bez ikakvih papira. Više od mesec dana mi nemamo nikakve informacije o tom slučaju. Ni ko je to naredio ni ko su ti ljudi i mislim da nakon toga svi treba da se osećamo krajnje ugoženo. To je smrt pravne države. Ogroman posao na rasvetljavanju slučaja su uradili Šabić i Janković i zbog toga im dugujemo veliku zahvalnost. Iako je bilo pokušaja da se ova priča zaseni nekom drugom, dok se ne razreši slučaj Savamala, za mene to ostaje glavna tema.

Bio je prisutan kada su policijske jedinice preotele Borbu. Osetio je svaki član zloglasnog Zakona o informisanju na svojoj koži. Papir na kojima je štampao novine plaćao je više od bilo koga drugog, samo da bi otkrio da mu je ceo tiraž ostao zaglavljen na granici Srbije i Crne Gore. Stoga, vesti koje ovih dana dolaze iz Novog Sada Grujici Spasoviću zvuče isuviše poznato.  

– Ovo što se događa na Radio-televiziji Vojvodina je replika devedesetih. I nama su upadali u toku noći i  izbacivali nas. Upadali su i u druge redakcije. Ovo u Novom Sadu se događa po istom Savamala scenariju. Noću u prolasku daju ljudima rešenja iz kojih saznaju da više nemaju posao ili da ne vode svoje emisije. Zovu ljude noću telefonom. To je nezamislivo u jednoj normalnoj evropskoj demokratskoj zemlji.

Dve nedelje pre odlaska u Hag Vojislav Šešelj napisao je knjigu „Grujica Spasović – major CIA“. Pola sata nakon ubistva Slavka Ćuruvije dobio je poziv od Gordane Suše koja mu je rekla „Beži iz kuće. Sve će nas pobiti“. Ivan Stambolić opravdano mu je ostao dužan ručak u Lovcu. Je l’ vredelo?

– Pa kad je reč o rezultatima, očigledno da nismo mnogo postigli. Ali smo spasili svoju duše. Ja ne bih mogao da se bavim novinarstvom na neki drugi način, ne bih mogao da radim nešto u šta verujem. Od kada sam sa 17 godina napisao prvi tekst do danas ja nikada nisam napisao nešto u šta nisam verovao. Niti pustio kao urednik. Znam samo da smo platili to. Platili smo zdravljem, relativnim siromaštvom… Ma šta relativnim – jedva smo sastavljali kraj s krajem. Teže pitanje bi bilo da li biste to ponovo uradili – e to stvarno ne znam… Malo depresivno deluje ovaj kraj, je l’ da?