Sudije moraju da osvoje vlast

Najveći problem sa kojim se suočava srpsko pravosuđe jeste taj što kod nas nikada nije uspostavljena sudska vlast. Sve ovo što mi danas podrazumevamo pod pravosuđem je samo naša verzija pravosuđa. Ljudi ovde nemaju ni predstavu o tome kako bi pravosuđe trebalo da izgleda. Nastavak tog problema je što ukoliko nastavimo sa ovakvim reformama, bojim se da nikada nećemo ni uspeti u izgradnji pravosuđa. Promena neće biti moguća bez radikalno drugačijeg pristupa koji bi, pre svega, podrazumevao drugačiji odnos samih sudija prema svom poslu, kao i njihovu spremnost na žrtvu u borbi za vlast. Jer ne postoji vlast koja se poklanja, pa samim tim i sudska vlast mora da se osvoji – kaže Miodrag Majić, sudija Apelacionog suda u Beogradu.

Objašnjavajući zbog čega se pravosuđe nalazi u ovakvom stanju, Majić navodi da je u Srbiji decenijama unazad baštinjen sistem jedinstva vlasti. Prema njegovim rečima, mnogo toga što mi danas osećamo kao problem vuče koren iz tog sistema, bez obzira što smo ga u međuvremenu ugladili i promenili mu naziv.

– U takvom pogledu na svet školovane su naše sudije. Predstavnici svih vlasti koje su prodefilovale takođe su navikli na takav odnos snaga. Svi su socijalizovani uz ideju da sudska vlast praktično nema svoju nezavisnu egzistenciju – tvrdi sudija Majić.

Kako bi trebalo da izgleda pravosudni sistem?

– Prava sudska vlasti upravo bi trebalo da označava jednu potpuno nezavisnu sferu, u kome bi suđenje bilo prepušteno isključivo sudovima. Bilo kakvo mešanje, formalno ili neformalno, koje seže od direktnog mešanja pa do neprimerenog komentarisanja i najavljivanja određenih želja, sa tim je potpuno nespojivo. Mi ovde, nažalost, viđamo suprotnu praksu vrlo često i to već duži period. Razdvajanje grana vlasti je proces koji kod nas nije obavljen. Izvršna vlast intimno nikada nije prihvatila to otcepljenje. Ona ga je donekle prihvatila u odredbama i to zbog evrointegracija, ali do suštinske ideje o tome šta to odvajanje podrazumeva i kakve su njegove posledice, ovde nikada nije sagledano.

U ranijim medijskim nastupima ste isticali da mlade generacije pravnika predstavljaju jedinu šansu da se situacija popravi. Da li i dalje tako mislite?

– Da. Nove generacije predstavljaju šansu, ali samo ukoliko ih prethodno ne upropastimo. Ništa nove generacije neće uraditi drugačije ukoliko ostanu pod dominantnim uticajem svojih principala. Ukoliko to bude slučaj, oni će, u želji da uhvate priključak, i sami da postanu takvi. Onda će se sa kolena na koleno prenositi jedan nakaradan sistem ponašanja i mišljenja. Imamo zadatak da probamo da mlade generacije, koje su jedina šansa da se nešto promeni, na određeni način drugačije obrazujemo i podignemo.

Kakvu ulogu u tome treba da odigra Pravosudna akademija?

– Pravosudna akademija bi u tome trebalo da odigra vodeću ulogu. Svojevremeno sam bio veliki zagovornik osnivanja Pravosudne akademije. Zaista sam verovao da je to jako dobar mehanizam za odvajanje direktnog uticaja izvršne vlasti na sudsku. Mislio sam da će kroz taj sistem biti birani najbolji kadrovi sa fakulteta, koji će dobiti primerenu obuku od najboljih stručnjaka. Na taj način bi se minimalizovao uticaj izvršne vlasti, jer bi se drugačije selektovali kriterijumi po kojima se biraju sudije. Na moju veliku žalost, a i mnogo mojih kolega, Pravosudna akademija je postala sve samo ne to. Ona je postala potencijalni stožer upravo suprotnih delovanja i mogućnosti. Mi danas imamo potpuno netransparentan način odabira kadrova unutar Akademije, predavača i mentora. Dodatno, na snazi su i, najblaže rečeno, nedovoljno jasni kriterijumi odabira polaznika Akademije. I na taj način se jedan ispravan filter pretvorio u svoju suprotnost koji selektuje ljude koji su poželjni. Nažalost, ne postoji tako dobro rešenje koje mi na ovim prostorima ne možemo da pretvorimo u najgore moguće. A nema ni preterane spremnosti da se o ovom problemu govori, jer su svi u tom sistemu zainteresovani da on funkcioniše na taj način. Jedni dobijaju neke naknade iz donacija, drugi postaju sudije preko reda i sistem nastavlja da se vrti. Zbog toga se bojim da ćemo trajno izgubiti one najupornije ljude, dobre kadrove koji su decenijama stasavali u sudovima. Oni će još vrlo malo čekati svoje šanse i jasno je da će pravosuđe još jednom izgubiti veliki talas ljudi u koje je puno uloženo. Akademija, ovakva kakva jeste, nikako nije nešto što će nam pomoći, a bojim se da će nam samo odmoći. I da će, zamišljena kao brana negativnim pojavama, postati nešto od čega će pravosuđe biti potrebno braniti.

Koju ulogu u tenziji između izvršne i sudske grane vlasti igra Visoki savet sudstva (VSS)?

– Visoki savet sudstva bi morao da, između ostalih svojih uloga, bude štit pravosuđa. Bojim se da on do sada tu svoju funkciju nije ostvario. Ovo telo nosi značajne hipoteke. Tu pre svega mislim na reizbor sudija. Čak i da je samo to u pitanju, biće potrebno mnogo vremena da to telo povrati poverenje u svoju nezavisnost i odvojenost od izvršne vlasti. Međutim, nisam siguran ni da je u svom nastavku rada Savet učinio puno na popravljanju tog stanja. Određene odluke koje su bile vrlo značajne za pravosuđe, uzmite primer sudije Vučinića, bacaju, u najmanju ruku, senku na spremnost VSS-a da preuzme odgovornost. Mi, barem do sada, nismo videli da se Savet jasno opredelio. Čini se da je u svakoj situaciji pronalazio način da se u tim zamršenim političkim vodama sačuva i ostane po strani, a to nikako ne bi smeo da bude slučaj. Takav Visoki savet nije potreban pravosuđu. Te političke mudrosti su za ljude koji se bave politikom.

Da li mislite da će otvaranje poglavlja 23 promeniti situaciju u domaćem pravosuđu?

– Uvek postoji nada da hoće, ali bojim se da nema previše pokazatelja da će nešto biti drugačije. Pokazalo se da kod ispunjavanja evropskih zahteva mi stvari činimo samo kako bi popunili neke upitnike i pokazali da nešto radimo, duboko nesvesni da su te promene zaista neophodne ovom društvu. Bojim se da se suštinski malo šta može promeniti u periodu do otvaranja poglavlja. Ovde je neophodan čitav niz poteza, počev od najavljenih izmena Ustava, koje bi trebalo iskoristiti za jedno ozbiljno ustavno redefinisanje položaja pravosuđa. Zatim, mora da prođe i nekoliko generacija sudija koji će biti odgajani na potpuno drugim principima. Mora doći do izvesne elitizacije sudstva, ma koliko ta reč na ovim prostorima imala negativan prizvuk. Prosto, u svim društvima na koja se mi ugledamo sudstvo je elitno zanimanje. Tim poslom ne mogu da se bave prosečni studenti i ljudi koji nemaju uhlebljenja na drugim mestima. I konačno, mora se objasniti građanima da bilo šta dobro, pa i pravosuđe, mora da se plati. Jednostavno, nema jeftinog, a dobrog pravosuđa. Ukoliko se postavi tih nekoliko aspekata, onda ima nade. Ali opet, ni blizu tako brzo kao što od nas to očekuju poglavlja.

Šta mislite o Zakonu o krivičnom postupku koji je u određenim pravosudnim krugovima, pre svih u tužilaštvu, naišao na otpor?

– Po tom pitanju sam subjektivan, jer sam učestvovao u izradi zakona. Duboko verujem u takav model postupka. Da je sreće da smo ovaj prethodni sistem, koji je skopčan sa principom jedinstva vlasti, ranije napustili. Apsolutno ne tvrdim da je tekst zakonika najsavršeniji i da u njemu ne treba intervenisati. Međutim, od početka primene ovog zakona primetna je jedna generalizacija koja zamagljuje realne probleme i tog zakonika, ali i sistema kao celine. Sada je postalo vidljivo da tužilaštvo definitivno nije dobro organizovano. I to sada više ne kriju ni ljudi u tužilaštvu. Ali taj problem je postojao i mnogo pre novog ZKP-a. I sada mi se čini da svi problemi pokušavaju da se pripišu tom zakonu. Uveren sam da je prethodni sistem značajno doprineo da mi danas nemamo tužilaštvo koje je u punoj meri sposobno da radi svoj posao. Istina je da oni zaista nemaju dovoljno prostora i sredstava za rad. Ali je pitanje da li ćete sada da vratite sistem na staro ili ćete da se potrudite da procenite potrebe tužilaštva i da, u skladu sa mogućnostima, ulažite u povećanje njegovih kapaciteta. Činjenica je da je novi sistem mnogo jasnije ocrtao nedostatke našeg pravosuđa.

Treba li u naš penalni sistem uvoditi kaznu doživotnog zatvora, kako predviđa nacrt Krivičnog zakonika?

– Ne mislim da je to dobro rešenje. Zakonodavac uvek ima lepe želje i nada se da će nešto popraviti. Ipak, kada govorimo o ovim izmenama, čini mi se da je to jedan potez koji treba laičku javnost da uveri u to kako država preduzima korenite mere u borbi sa kriminalom. Prosto, takve vesti uvek dobro prolaze u javnosti. Potpuno sam siguran da bi značajan deo javnosti prihvatio uvođenje i nekih krajnje anahronih načina kažnjavanja. U doživotnu kaznu zatvora ne verujem, pre svega, jer su sva ozbiljna istraživanja pokazala da sama kazna, kakva god ona bila, ne sprečava izvršioce najtežih krivičnih dela. Uzgred, daleko od toga da je naš sadašnji krivični sistem blag. Mi trenutno imamo kaznu od 30 do 40 godina kao najtežu kaznu zatvora i niko ne može da tvrdi da je to blaga kazna. Dodatno, negativan efekat ove novine biće i taj što će sudu biti oduzeta mogućnost individualizacije kazne. Sudija će imati na raspolaganju kazne od 20 i osim toga, isključivo doživotni zatvor. Doživotni zatvor nije kazna koju možete individualizovati. Ova prethodna kazna je ipak u nekom određenom stepenu mogla da bude. Ali, oni koji donose zakone neretko argumente struke stavljaju u drugi plan. I bojim se da to neće dovesti do rezultata.

Kako činjenica da se veliki broj zakona usvaja po hitnom postupku i bez javne rasprave utiče na rad sudija?

– Naravno da je to nešto što otežava rad svakog sudije. Jedan od argumenata svih partija je da kada dođu na vlast neće usvajati zakone po hitnom postupku. I onda, neverovatno, uleću u istu tu agendu i ono što su kritikovali kod prethodnika počnu da rade, ponekad sa još više poleta. Nije to karakteristično samo za ovaj period, reč je o jednom kontinuitetu. Ono što ne valja je što se u tim izmenama svaka vlast oslanja na određeni broj stručnjaka koje u tom trenutku percipira kao sebi bliskim u razmišljanju. A pogotovo bi za velike zakonodavne projekte bilo neophodno čuti strane koje ne misle isto kao i vlast. Nažalost, mi još uvek nemamo tako zrele projekte.

Kakav odnos sudija treba da ima prema javnoj reči?

– Sudija mora da izbalansira svoj nastup. Definitivno ne zagovaram, poput velike većine mojih kolega, bežanje od medija i sklanjanje u kabinete. To nije dobro ni u društvima sa razvijenijom pravnom tradicijom, a kamoli ovde. Pravosuđe će ovde tek u narednim decenijama ponovo da se gradi. To je apsolutno nemoguće učiniti, sve i da postane najbolje pravosuđe na svetu, isključivo rezultatima koje građani treba da vide iz sudskih presuda. Većina građana nikada neće videti presudu. Ali je vrlo važno da ponekad vide ko su te sudije koje uživaju poverenje i šta imaju da kažu o nekim značajnim stvarima iz svog delokruga. Bitno je i da kroz taj vid komunikacije građani steknu ili izgube poverenje u sudije. Apsolutno će nemoguće biti da pravosuđe ostane ovako zatvoreno, a da građani steknu u njega poverenje.