Intervju sa Nedom Todorović: „Neostvarivi ciljevi ne postoje“

Neda Todorović je, po završetku studija novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, istog dana dobila ponudu za posao u NIN-u i na fakultetu, od čega se odlučila za fakultet, pri čemu je ostala saradnica NIN-a još niz godina.

Pored toga što je redovni profesor novinarstva na Fakultetu političkih nauka, osnovala je smer za novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, a predavala je i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Bila je glavna urednica magazina Bazar, a pored toga je osnovala i ženske časopise Jefimija i Jasmin. Na televiziji Beograd je bila autorka serije Ona, Kino oko, Modni magazin i mnogih drugih. Bila je saradnica u izradi monografije Izuzetne žene Srbije 20. i 21. veka. Autorka je brojnih knjiga i udžbenika.

 

Ove godine se obeležava pedeseta godišnjica od osnivanja katedre za novinarstvo na Fakultetu političkih nauka, od čega ste 44 godine i Vi učestvovali kao profesor i još 4 kao student. Osim fakultetskih lekcija, koje životne lekcije ste se trudili da prenesete svojim studentima?

 

Svaki od profesora koji je predavao mojoj generaciji nam je pored znanja pružao i neke elementarne lekcije života i stava prema profesiji. Formirali su nas u odnosu na etiku novinarstva, u odnosu na  to da moramo doživotno da se obrazujemo i da moramo da pokušavamo da težimo ka slobodi medija i slobodi izražavanja.

Čuveni profesor sociologije kulture Ratko Božović nas je naučio da moramo svaku novu knjigu da pročitamo i ja imam nervozu na nivou nedelje kada ne kupim ni jednu jer mi se čini da sam nešto propustila. Takvi profesori su nam ostavili belege za ceo život. Ja sam se trudila da ličim na svoje izvanredne profesore i da životne lekcije koje sam od njih čula prenesem na svoje studente.

Pomenuli ste profesora Ratka Božovića koji se između ostalog bavio i fenomenom igre i slobodnog vremena. Da li novinar mora da bude odgovorniji prema svom slobodnom vremenu od ljudi koji se bave drugim profesijama? Da li je dužan da se i tada usavršava?

Novinar pre svega nosi veliku odgovornost jer se on obraća velikom broju čitalaca, gledalaca i slušalaca. On mora biti odgovorniji prema svom poslu nego neko ko svakog dana obavlja iste radnje poput službenika na šalteru. U ovoj profesiji nema rutine. Zaključak je da: ako vi niste dovoljno obrazovani, ako ne znate širi kontekst svega što se događa – vi ne možete biti novinar.

U jednom intervjuu ste izjavili: „Moramo sebi zadati najviše ciljeve da bismo neke od njih i ostvarili“. Koji su najviši ciljevi koje ste se usudili da sebi postavite dok ste još bili studentkinja novinarstva? Da li ste ih sve ostvarili?

„Nemoj da želiš da zaradiš 100 000 dolara, moraš da želiš da zaradiš milion“, ovo su reči  mog veoma dobrog prijatelja Dragana Sakana. Dakle, cilj mora da bude veliki. Ako poželiš milion bićeš zadovoljan i sa 100 000, ako poželiš 100 000 šta ćeš da zaradiš? Smatram da je ovo jako dobar način razmišljanja. Mi smo u ono vreme sebi postavljali visoke ciljeve. Jednom sam kao studentkinja u šali svojim kolegenicama na fakultetu rekla da bih želela da budem urednica jednog ženskog lista. Na kraju to sam i bila. Smatram da nema neostvarivih ciljeva. Ako nešto želimo zaista snažno moramo dosledno da radimo na tome. Postoje načini.

 

Kada ste primljeni u Nin tada su Ninovu redakciju sačinjavali Bogdan Tirnanić, Aleksandar Tijanić,  Vuk Drašković, Dragan Marković, Dušan Simić, Sergej Lukač… Koliko su se novinari tada razlikovali od kolega koje danas najviše srećete?

     Ja se danas srećem sa jednim brojem ljudi u novinarstvu koji pokazuju da nemaju elementarnu pismenost, što znači da imamo jedan talas laicizacije profesije. Za generaciju sa kojom sam ja završila novinarstvo postojale su izvesne prepreke za ulazak u medije, ali kada bi ušli, takvi ljudi bi napredovali, preuzimali odgovornost i postajali urednici. Sada imam utisak da ljude u medije skupljaju na ulici, po podobnosti i po nekim drugim kriterijumima, ali takvi „novinari“ ne znaju ništa o profesiji.  Oni ne smeju da postavljaju pitanja vlastima.

Kada smo mi ulazili u novinarstvo bili smo jako motivisani i znali smo svakog novinara, svaki medij i svaki tekst koji se pojavi tog dana. Takvi su sve ređi.

Jeste li prema novinarstvu bili više ambiciozni ili ste predosetili da je tu prilika da osetite neku dublju svrhu svog postojanja i date svoj doprinos?

 

Nisam nikada sebe doživljavala kao ambicioznu osobu. Ambiciozna je bila jedino moja majka. Šta god ja uradila uvek je govorila da nije dovoljno, te sam ja stekla utisak da ja uvek treba da budem nešto više. Nisam imala ambiciju u tom smislu da sam htela da budem dekan fakulteta ili na nekom visokom mestu samo radi pozicije. Imala sam ambiciju da radim ono što volim. A volela sam da pišem. To sam i uspela pišući u medijima i pišući knjige. Dakle, mislim da se tu ipak radilo o svrsi.

Radeći emisiju Ona na Radio-televiziji Beograd bavili ste se ženskim pitanjem, ženskim temama i problemima. Intervjuisali ste mnogo žena među kojima su bile žene svih statusa i profila, javnosti poznate ili nepoznate, žene žrtve porodičnog nasilja… Da li postoji neki intervju koji posebno pamtite?

 

          U radu na seriji Ona mnoge žene su mi pomogle da rasvetlim i otvorim problematiku egzistencije i pitanje položaja i učešća žena u različitim sferama. Tu sam imala zadovoljstvo da razgovaram sa Stanom Tomašević.

Za vreme rata Stana je bila bolničarka. Kada su engleski novinari došli kod nas da izveste šta se dešava na ratištu videli su nju koja je bila jedna prava lepotica sa loknastom crnom kosom. Snimili su njenu fotografiju i, pošto je bila vrlo atraktivna, bacali su je nad pobeđenom Norveškom iz aviona u hiljadama primeraka kao poziv na otpor okupatoru. Posle rata ona postaje prva ambasadorka u Norveškoj. Pošto su se sećali njenih fotografija i plakata, Norvežani su je dočekali kao omiljenu ličnost u norveškoj diplomatiji. Do te mere su je voleli da su na vratima kuće u kojoj je živela isklesali ime Stana.

Kada ste Vi počeli da se bavite novinarstvom u Srbiji je vladao jednopartijski sistem. Danas imamo demokratiju. Da li je tada ili danas bilo lakše doći do relevantnih informacija?

To jeste bio jednopartijski sistem, ali su se, ipak, znala pravila. Koliko god jednopartijski sistem sa sobom nosio opasnost od monopola nad informacijama, uvek su postojali mediji i novinari koji su izlazili izvan tog omeđenog kruga. Mi smo, iako je informacija bilo manje nego danas, bili i te kako dobro informisani.

Danas imamo informacije u kojima se davimo i treba uložiti vreme i izabrati iz tog obilja, iz tog švedskog stola, dok smo ranije morali više da tragamo za informacijama. To je bila velika razlika u načinu kako smo se mi tada informisali i šta nam se pružalo u odnosu na ovo danas.

Najnovija medijska istraživanja koja je objavio dnevni list Danas pokazuju da se ljudi u Srbiji najviše informišu putem televizije (čak 55 odsto) za njom sledi internet sa 31 odsto i tek na kraju štampa sa 6,6 procenata. Kako mislite da se sve češće korišćenje interneta kao osnovnog sredstva informisanja odražava na naše društvo?

 

Za sada postoji više slobode na internetu no u novinama ili na televiziji. Moje iskustvo sa novim generacijama je da se oni uglavnom informišu na internetu. Međutim i tu vrebaju neke opasnosti. Nije dobro da se informišu samo u jednom mediju. Moraju da prate sve, što podrazumeva i da imaju više izvora. Smatram da se mladi na internetu zatvaraju u grupe istomišljenika, sa njima komuniciraju i ne idu nigde šire. Nisam sigurna da taj procenat mlade generacije koja se informiše putem interneta  prati u isto vreme i one portale koji se bave istraživačkim novinarstvom gde se piše o velikim aferama i slučajevima kao što su na primer Krik, Južne vesti, Pištaljka… Mislim da oni pretežno koriste neke druge sadržaje u kojima u velikoj meri dominira zabava. Ne znam šta dobijamo internetom, ali činjenica je da, dok ne prati sve medije, čovek gubi. Svako ko želi da stekne adekvatnu sliku mora da dođe do informacija mora iz nekoliko medija.