Zlatni grad

Prag – Zlatni grad Franca Kafke
Niko tačno ne zna koliko ima zamaka i koliko pivnica. “Imaš li trideset kruna?” upitao je iznenada sredovečni muškarac izboranog lica i prekinuo moje misli. Beskućnik. Otišao je pre nego što sam uspela da odgovorim. Nastavila sam dalje duž Pariške ulice prema Vltavi. Naslonjena na radnju Swarowski kristala sedi ženska osoba prljave kose i praznog pogleda. Na rukama ima tragove uboda iglom, na njima spava beba stara dve do tri godine. Spustila sam flašicu vode i čokoladni trdelnik umotan u papir, zureći u bebu čija je glava bila okrenuta ka podu. “Uvek spava”, reče starija gospođa pri izlasku iz pomenute radnje. “Podele bocu votke u večernjim satima, ne treba joj hrana”. Ostala sam ukopana u mestu.
Tokom sledećih par dana počela sam sve više da ih uočavam. Prag vrvi od beskućnika. Od agresivnih beskućnika u blizini metro stanice, beskućnika iz raznih delova sveta, narkomana koji besciljno lutaju ulicama poput zombija iz horor filmova, prosjaka i džeparoša.
Neverovatno je kako takav grad pruža osećaj sigurnosti, doživljaj i toplinu kao da ste kod kuće.

Kafkin Prag
“Povorka 12 apostola” na postolju iznad Astronomskog sata označila je podne. Na trgu Starometske Namesti odavno je previše ljudi, buke i fotoaparata. Upitah jednog od vodiča koji je govorio našim jezikom koje je najmirnije mesto u okolini. “Jevrejska četvrt Josefov, gospođice” rekao je bez razmišljanja. “Između Starogradskog trga i reke Vltave.” Najmagičniji deo grada.
Jevrejska četvrt nastala je kada je jevrejskoj zajednici u Pragu naređeno da napusti svoje domove iz različitih delova grada i da se nastani u jednoj oblasti. Sadrži najviše očuvanih spomenika jevrejske istorije u Evropi – šest sinagoga, opštinu i staro jevrejsko groblje čiji najstariji spomenik datira iz 1439. godine. Za takvo stanje može se “zahvaliti” Adolfu Hitleru. Naime, Hitler je po okupaciji Čehoslovačke lično naredio da nijedna zgrada u praškoj jevrejskoj četvrti ne sme biti oštećena, kako bi se posle istrebljenja Jevreja od ovog dela grada napravio „muzej izumrle rase“. Tu je rođen i Franc Kafka, najpoznatiji češki pisac jevrejskog porekla i jedan od najvećih autora dvadesetog veka. Živeo je u Zlatnoj ulici, nadomak Katedrale Svetog Vita.
Najuža ulica na svetu dobila je naziv po kraljevim alhemičarima koji su ovde boravili krajem 17. veka. U plavoj kamenoj kućici sa brojem dvadeset i dva napisao je Kafka najlepše stranice. “Ovde je dobio inspiraciju za pisanje romana „Zamak“ ”, reče stariji čovek svojoj supruzi, pognute glave kako ne bi udario u plafon.
Sahranjen je izvan starog centra na Novom jevrejskom groblju, zajedno sa svojim roditeljima. Na grobu opalo lišće i par crvenih ruža, u znak večnog sećanja. Mala crna ploča od mermera naslonjena je na skroman, neupadljiv spomenik. Posvećena je Gabrijeli, Valeriji i Otli, Kafkinim sestrama ubijenim u nacističkim koncetracionim logorima tokom Drugog svetskog rata. Najmlađa Otla, kod koje je živeo u Zlatnoj ulici, ubijena je u gasnoj komori u Aušvicu.
Opijena tišinom, mirom i Kafkinim likom, vratila sam se Starogradskom trgu nakon sedmočasovnog pešačenja. Na putu po parče Medovnik torte natpis na zidu mi izmami osmeh./ odvrati paznju. Ispred kućnog ulaza broj sedamnaest piše: “Ovde, u ovom salonu gospođe Berte Fante, Albert Ajnštajn, profesor praškog Univerziteta, utemeljivač Teorije relativiteta, dobitnik Nobelove nagrade, svirao je violinu i upoznao svoje prijatelje, poznate pisce Maksa Broda i Franca Kafku“. U Pragu živi i širi se Kafkin mit, pomislih. Zato i jeste magičan.

U Prag se ide u jesen ili u proleće. Onda kada duva vetar na Karlovom mostu taman toliko da tera korake napred, jer u Pragu možeš samo da zastajkuješ. Da vidiš most, da čuješ ulične svirače, da probaš trdelnik, svratiš na pivo, popneš se na zamak i trčiš nazad do Astronomskog časovnika u podne. U Prag se odlazi sa detaljnim planom obilaska, a čim tamo kročite, vaš plan pada u Vltavu. Riznica spomenika, grad kulture, umetnosti i raskoša, prestonica u kojoj se nesumnjivo oseća duh prošlosti. Jednom rečju, bajka.