Reportaža o šezdesetim blokovima

Najčešća su lokacija snimanja rep spotova i gotovo nezaobilazna stanica za filmove ili serije sa geto storyline-om. Od zalutalih posetilaca se često može čuti “Pa meni je ovde sve isto”, dok će deca odrasla u blokovima po sitnim detaljima raspoznavati te identične ulaze i prolaze. Bežanijski blokovi, njihovim mlađim stanovnicima poznati pod imenom “jezivi šezdeseti”, izgrađni su ’70-ih i ’80-ih godina i obuhvataju blokove 61,62,63 i 64. Jedinstven način na koji je ovo naselje sagrađeno jednim delom predstavlja razlog postojanja fasciniranosti njim, a drugim delom to je specifična atmosfera kojoj doprinose sami “meštani” svojim načinom života, ponašanjem i govorom.
Ono po čemu se ovaj deo Novog Beograda razlikuje od ostalih su ravnomerno poređane i sa nekoliko ulica pravolinijski po blokovima podeljene stepenaste braon zgrade. Između svake nalazi se linija garaža za pojedinačna vozila iznad kojih se pružaju mostići sa ulogom povezivanja susednih zgrada i ulaza. Kasnije izgrađeni soliteri i zgrade razlikuju se po boji i izgledu od onih prvobitnih nosilaca prepoznatljivog ličnog pečata kraja, ali nastavljaju tradiciju izgradnje parkića između svakog svog reda, terena za fudbal ili basket, skloništa (koja su sad već dobila drugačiju svrhu) , platformi i pasarela.
Trenutno stanje zidova ovih blokova moglo bi se opisati kao otvoreni muzej ulične umetnosti, galerija hronološke borbe za dominaciju navijačkih grupa i dokumentovane čitulje onih koji su, po svim merilima, prerano nestali. Ukrašeni su (ili po nečijem mišljenju naruženi) grafitima, profesionalnim ili amaterskim, potpisima starim više od deset godina i onim novijima koji se neprestano rađaju, skraćenicama poznatim navijačima, a zatim žvrljotinama preko istih i obeležjima onih rivalskih, crno-belim mladim licima sa datumima i dirljivom rečenicom ili dve, ponekad i stihom. Bunkeri su pretvoreni u teretane, muzičke studije i igraonice. Na brdima između zgrada uvek se nalazi po jedna klupa, i to obično bez naslona, uz feleričnu ljuljašku i možda staru klackalicu. Takođe se otprilike zna koje brdo je čije, odnosno koje društvo se može tamo zadesiti u određeno vreme. Neki tamo provodu i ceo dan. “Ovde je najbolje za bleju, jer odavde uvek možeš da vidiš ko ti se približava” slaže se većina. Nije retkost prisustvovati nečemu što liči na rutinsko pretresanje i razgovor sa inspektorima u sred dana ili u sred noći. Oni koji dobar deo dana, meseca, godine, pa čak i života provodu napolju tvrde da inspektora mogu prepoznati iz daljine čak i kada je u civilu, i to sa vidljivom dozom ponosa.
“Zelena trafika” koja je već godinama zapravo plava, ali zbog navike svoj naziv zadržala, jedina je u bloku 63 koja radi celu noć, daje pivo bez kaucije i “na ler”. U blizini se nalazi i pekara čiji pekar ima nadimak “tata” zbog brojnih peciva preko potrebnih mušterijama zelene trafike u sitnijim satima. Govoreći o konkretnoj grupi prijatelja iz tog bloka koju sačinjavaju osobe između 40 i 16 godina, za vreme svog druženja uokvirili su smisao za humor u fenomen koji podseća na sprdanje sa vlastitim životom. Obrasci ponašanja po kojima se to može zaključiti jesu tetoviranje folk pevačice Jami, menjanje imena jednog od članova u ime “Rum” sa propratnom simboličnom sahranom starog njega, nazivanje pasa lutalica iz bloka koji su često prisutni imenima Šank i Šaht, oblačenje u žensku garderobu, šišanje polovine glave na nulu kao vid sankcije pojedinih članova i slično. Za nekolicinu, ovakav stil života predstavlja nešto sa čime se, po njihovim rečima, identifikuju i u tome pronalaze, ali stanje nije ni približno ekstremno ili slično u celom naselju. Štaviše, koliko god se ono činilo jednolično većini koji tu nisu odrastali, njegovi stanovnici se dele i prema tome da li su sa “severa” ili “juga” istog bloka, a još više prema tome da li su iz 63-eg ili npr. 61-og.
U bloku 61 postoje odrednice kao što su kec, dvojka i trojka koje predstavljaju broj zgrade, odnosno dvorišta. Između dece iz različitih parkića obično se vode ratovi metkićima ili bilo čim drugim što se može upotrebiti za gađanje. Fudbalske utakmice se vode po istom principu, dok se ta borba kasnije kroz odrastanje ne svede na borbu između blokova ili nestane potpuno. Jednom godišnje se u ovom bloku održava tzv. “Nbgd kup” koji okuplja sve zainteresovane ekipe sa Novog Beograda i novcem prikupljenim od prijava nagrađuje onu pobedničku.
Svaki od šezdesetih blokova ima svoj sever i jug između kojih se prostire jedna velika ulica i duž nje dva relativno nova parka sagrađena 2014, mada je Siniša Mali jedan od njih na čudo stanovnika otvorio 2017. kada je taj utisak noviteta već počeo da bledi. Jug čine s početka pomenute braon zgrade, a sever bele i za nijansu novije. Sa njihove strane, ka Bežaniji, nalazi se Crkva Svetog Geogrija u kojoj se bez izuzetka za svaki Božić okupe stanovnici svakog bloka i pale badnjake ili piju kuvano vino pored vatre. To je verovatno jedini i najjači moment kolektivnog osećaja koji svi prisutni doživljavaju iznova svake godine.
Nekada su taj prostor između severa i juga činile livade, drveće, bio je naseljen ponekom porodicom roma. Sada su tu pomenuti novi parkovi, niz supermarketa sa razmacima od 50m i nove zgrade u procesu izgradnje. Te nove zgrade nisu ni nalik starim. Više se ne grade soliteri, niti veliki broj velikih stanova. Uglavnom je u pitanju niska gradnja, poslovni prostori, stakla i drečave boje koje među betonom i sivilom originalnog bloka predstavljaju trn u oku mnogima. Da li je u pitanju trend iskorišćavanja najmanjeg dela slobodnog zemljišta ili nešto drugo, nisu sigurni, ali kažu “Da se po tom principu gradilo pre 40 godina, mi ne bismo imali po sedam parkića u svakom bloku i ne bismo imali kuda da prošetamo kerove”.
I zaista čini se da svako treće domaćinstvo ima psa. Nalaze se na terenima između zgrada, a psi se rastrčavaju poput dece u igri “šuge”. Roditelji puštaju vlastitu decu napolje rasterećeni brige od ulica i vozila, jer jedan blok sadrži nekoliko igrališta, zelenih površina, terena i prodavnica. Uprkos neminovnom postojanju onih koji se bave radnjama nelegalnog karaktera, postoji izvesna sigurnost da će baš ti isti zaštititi žensku osobu ili dete od moguće opasnosti i oseća se određena doza bezbednosti. Zato se često može čuti od onih koji su iz blokova ili generalno sa Novog Beograda ono čuveno “Ja se nikada se ne bih preselio”. Po povratku iz centra ili nekog drugog dela grada, jedan stanovnik bloka kaže “Automatski osetim mir i olakšanje kada pređem sa ove strane mosta”.