Šta beše pravda?

Šta beše pravda?

 

vaga 400x400

 

Veliki problem današnjeg društva je što nepravda boli samo one koji je osete. Život postaje sve teži i suroviji i jedino što je bitno jeste preživeti. Po koju cenu? Ukoliko izgubiti ljudskost znači preživeti, onda je opstanak nekolikice pravednih neizvestan. Svi smo pomalo nepravedni, ali to retko primetimo. Kada smo  svesni da činimo nepravdu, odbijamo da priznamo. Sebe, čak i nehotice, idealizujemo i čini nam se da nepravda počinjena nama boli najviše. Pritom se ne obaziremo na nepravdu koju činimo drugima. Zaboravljamo na značenja reči „moral“ i „pravda“, dok nepravda postaje deo kulture života. Osvrnite se! Nepravda, iako neopipljiva, boli kao žarač one koji je primećuju. Primetite je, jer ne treba samo lična nepravda da boli. Nas, studente, treba da boli što mnogi završe studije preko veze,  dobiju diplome da bi ih okačili na zid. Zapitajte se… Koliko je ljudi zbog toga izgubilo motivaciju, napustilo državne fakultete zbog straha, da sa priznatim diplomama ne budu prinuđeni da rade kao čistači u kancelariji direktora s Megatrenda?  Koliko ljudi živi sa stalnim strahom od progona i smrti, samo zato što su pripadnici nacionalnih manjina? Mora da na teritoriji Srbije nema dovoljno prostora za sve ljude, pošto svakog trećeg dana u novinama pročitam kako je Rom pretučen samo zato što nije bele pute. Prisutna je velika netrpeljivost prema nacionalnim manjima i vređanje na nacionalnoj osnovi. Nema veze što je taj Rom čovek, kao i svi drugi. Čim se razlikuje od većine, prezren je. Nemamo pravo da diskriminišemo nekog na osnovu karakteristika s kojima je rođen. Ako nas ta nepravda ne boli, onda nismo ljudi. Dok se džepovi političara pune, ljudi zimi nemaju novca da kupe čizme, već hodaju u patikama s kesama, da ne propuštaju vodu. Dok političari na sednicama odlučuju o našoj sudbini, majka s detetom u Knez Mihailovoj ulici prosi za hleb. U narodu postoji izreka „oko za oko, zub za zub“. Kada nam neko učini nepravdu, treba da uzvratimo nepravdom, jer se tako poništava. Naprotiv, još jednom nepravdom se ne ispravljena već počinjena, jer sada oboje imaju po jedno oko i po jedan zub manje.  Dok naši roditelji rade osam časova dnevno pet dana u nedelji, često i vikendom, često i prekovremeno, neki odlaze u penziju bez dana radnog staža.

 

 

Treba li uopšte pričati o ispravnosti i pravdi? Često se i pripadnici LGBT zajednice  suočavaju sa mržnjom i nasiljem. Prava svih ljudi treba da budu zakonom zagarantovana. Ničiji život ne sme biti ugrožen  zbog razlikovanja od većine. Nemamo prava da širimo mržnju i netoleranciju prema drugima na nacionalnoj, rasnoj ili verskoj osnovi niti na osnovu seksualne orijentacije.  Svako ima slobodu izbora. Smemo da osudjujemo samo na osnovu izbora koji je učinjen svesno sa posledicom po drugu osobu. Izbori koji ne ugrožavaju nikog su dozvoljeni. Ukoliko svi postanemo svesni svakodnevne nepravde i potrudimo se da ne budemo njen deo, živećemo kvalitetnije i svet će biti mnogo lepše mesto za život.