Milan Marić: „Živimo u zemlji u kojoj moramo mnogo toga da menjamo“

Otkako je dobio ulogu čuvenog ruskog disidenta Sergeja Dovlatova u istoimenom filmu izrađenom u rusko-srpsko-poljskoj koprodukciji, Milan Marić je postao jedno od prepoznatljivih lica i u Rusiji i u Srbiji. Dovlatov je nagrađen Zlatnim medvedom na Berlinskom festivalu, a Moskva je Milanu uručila nagradu za najboljeg mladog glumca. S Milanom smo razgovarali o utiscima šire publike povodom filma, promenama za kojima naše društvo vapi i pozorištu kao mestu na kome se dešava magija.

  1. Nakon premijere na Festu šira publika je imala prilike da vidi film na projekcijama u Kombank dvorani. Kako ste zadovoljni reakcijama šire publike u Srbiji a i vani?

Ljudi jako lepo reaguju i u Srbiji, i u Rusiji, i u Nemačkoj. Film nikoga ne ostavlja ravnodušnim, naročito u Rusiji gde su se ljudi podelili na dva tabora. Jedan kojima se film sviđa i jedan kojima se ne sviđa. Ali niko ne dovodi u pitanje da smo obradili izuzetno bitnu temu. Ima nekih koji misle da je to moglo drugačije, ali je bitno da niko nije ravnodušan.

  1. Na četrdesetom Internacionalnom moskovskom festivalu filma dobili ste nagradu za najboljeg mladog glumca. Šta ta nagrada predstavlja za Vas?

Nagrada je stigla u pravom trenutku za mene, kada se sve sleglo i kada su premijere prošle. Bio sam obavešten da sam nominovan za tu nagradu, međutim, iskreno, ja sam na to zaboravio. Kada sam krenuo na festival u Teheranu, javili su mi da treba da se pojavim te večeri u Moskvi, a ja sam tada već bio na aerodromu u Istanbulu čekajući avion za Teheran, tako da sam menjao karte i žurio na gala veče. Drago mi je što ta nagrada dolazi baš iz Moskve.

  1. U Sankt Peterburgu ste nedavno dobili mural sa Vašim likom. Godine 2016. je mural u istoj ulici dobio kapiten ruske reprezentacije u fudbalu. Da li se ponosni na činjenicu da su Rusi na muralu oslikali baš Vaš lik, a ne lik Dovlatova?

Veoma sam srećan zbog toga jer znam koliko je Peterburg ponosan na Dovlatova. To je, opet, još jedna nagrada, potvrda i divan izraz zahvalnosti. Momci koji su oslikali mural su napravili reklamu za film koja će zauvek ostati tu, ili barem dok je ne prekreče. Taj potez je za mene veoma dirljiv. Možda mi je to i najveća nagrada do sada.

  1. Dosta projekata ste odbili pre uloge u velikom rusko-srpsko-poljskom ostvarenju, što svedoči o Vašoj odlučnosti i nepristajanju na kompromise. Da li postoji još neka karakterna crta koja Vam je zajednička sa ruskim disidentom koga ste glumili u filmu?

Birao sam projekte koje sam želeo da radim, kao i ljude s kojima bih radio. Mislim da mlad glumac mora da napravi neku bazu iz koje kasnije može da pravi različite izlete. Nisam želeo da pravim kompromise. Ali ne mogu da se poredim sa tom ekipom disidenata. Ti ljudi su bili u stanju da zbog svoje umetnosti plate glavom. To danas apstraktno zvuči, ali ono što su oni radili ih je stalno dovodilo u opasnost da ostanu bez glave ili da provedu nekoliko godina po logorima, zatvorima… Ne bih se, ipak, usudio da poredim sebe sa njima. Ipak, sličnost koja možda postoji je ta što na stresne stvari i one koje nas bole obojica reagujemo ironijom i cinizmom. Odajemo utisak ljudi kojima niko ništa ne može. A iznutra to neko dete ume da zadrhti od straha.

  1. Glumili ste u dosta društveno angažovanih predstava, podržali akciju „He for she“ u kojoj se muškarci zalažu za feministički pokret, „Dovlatov“ takođe govori o društveno veoma osetljivoj temi. Čini se da je svaki Vaš projekat na neki način društveno-politički angažovan.

Političko je ono najintimnije u nama. Ja politiku ne smatram samo time ko je pobedio na izborima i ko sedi u vladi. Politika predstavlja naš odnos prema sebi, prema svojim najbližima, poslu, komšijama, želji za napretkom… To je za mene jedan sistem i način razmišljanja. Mislim da smo to davno pogubili i da je to nešto zbog čega plaćamo ovoliku cenu. Ne razumem predstave za koje moje kolege puni ponosa kažu da su apolitične. Šta znači apolitična predstava? To je neko sigurno pozorište, gde vas ništa ne ugrožava. Onda mi na sceni nismo glumci, ni ljudi sa integritetom, onda smo mi neki zabavljači koji pokušavaju da za cenu karte razgale ljude na njihovu surovu stvarnost. Pozorište je i nastalo iz potrebe da se kaže nešto, ali ne da se kaže vic, već da se iznese reakcija na ono što se događa u gradu.

  1. Koja je dužnost umetnika u svemu tome?

Dužnost svakog umetnika je da ume da prepozna na koji način stvari treba saopštiti ljudima i ne sme da pravi kompromise zarad nekih drugih beneficija. Umetnik ne sme da ide nikome niz dlaku. Dužnost umetnosti je da preispituje stvari, samim tim i anomalije u društvu i ono što političari rade, manipulišu… Mi, umetnici, moramo da nerviramo političare, kao što oni nerviraju nas, to je nekako u prirodi našeg posla. I ne znam zašto se ljudi ovde nekada čude kada čuju za nekog da je društveno angažovan. Kamo sreće da smo svi društveno angažovani jer bismo sigurno živeli u uređenijem, lepšem, čistijem i humanijem svetu.

  1. Kako ostvariti taj svet u realnosti ili barem krenuti na put ka njemu?

Bitno je postaviti se, reći, razgovarati sa ljudima i objašnjavati. Mislim da samo argumentima i razgovorom možemo nešto da promenimo. Živimo u zemlji u kojoj moramo mnogo toga da menjamo. Ovde sistem nije human prema pojedincu. Ovde si prinuđen da ne možeš da radiš samo za sebe, već moraš da utičeš na mnoge. To treba prihvatiti, a zatim delati. Svest je polazna tačka.

Masa promena koje bih voleo da se dese u mojoj zemlji, znam da se neće desiti za mog života, ali sam spreman da uložim sebe da bi se te promene desile generacijama koje dolaze, kako ne bi morali da prolaze kroz sve ono kroz šta samo mi prolazili: kroz strahove, roditelje koji su beznadežni, koje su samleli ratovi, sankcije, bombardovanja, promene vlasti, raspadi firmi, digitalizacija, privatizacija i ostalih cija i acija koje se dešavaju toliko brzo da narod nema vremena da se posveti tome. Običan čovek ovde je do juče mislio da će mu država graditi stan. Danas već on mora da zna da se snađe u kompletno digitalizovanom svetu. Ljudi ne mogu da se preorjentišu za tili čas. To se desilo zato što mi nismo imali normalan raskid sa socijalizmom, nego smo taj period privikavanja zamenili egzistencijalnim strahovima: inflacije, sankcije, ratovi… Ima jako mnogo stvari o kojima bismo mi kao društvo trebali da sednemo i pričamo, a to nije lako jer su mnoge teme bolne.

  1. Zvuči kao da volite zemlju u kojoj ste odrasli, bez obzira što joj dosta zamerate.

Ja sam neko ko ovu zemlju zaista voli. Ja nemam drugu svoju zemlju, kao što nemam ni drugu svoju porodicu. Ali ako me bole neke stvari i ako tata udari mamu ja ću ga prijaviti policiji. Tako je isto i sa zemljom: Izvini, zemljo, ali ne radiš dobro, ubijaš svoju decu na ovaj ili onaj način, da li time što ih teraš u ratove ili negde drugde da rade.

  1. Delujete kao neko ko dosta odgovorno koristi prostor koji mu je u medijima pružen i trudi se da priča o društveno bitnim temama. Kako posmatrate odnos i odgovornost javnih ličnosti u Srbiji prema prostoru koji dobijaju u medijima?

Ne mislim da je neophodno pričati o svojoj intimi za medije. Ne želim da na taj način hranim ljudski voajerizam. Ja to radim na sceni i u filmovima. Tu dajem i svoje najintimnije, te mislim da u medijima nema potrebe. Sve te priče ko se kim probudio, s kim raskinuo i koliko para potrošio degradiraju društvo. Koliko su odgovorni ili bolje reći neodgovorni oni koji po medijima pričaju i pišu jedino te priče? Izvinite, ali ja bih da budem odgovoran prema tom prostoru u medijima koji mi je dat. Imam da kažem nešto što smatram da je stvarno važno. Isto tako važi i za novinare koji treba da vode računa šta nas pitaju, šta pričaju. Neka to vodi pozitivnoj promeni. Imati prostor u medijima je velika odgovornost. Lična i profesionalna. U ovom zbunjujućem sistemu ljudi lako padaju. I to za nešto sitno. Ovde se za male pare prodaje vera za večeru. Poruka novinarima je da ne daju tako lako svoju branšu. Oni su šraf u sistemu od kojeg moćni ljudi treba da zaziru. Tom prodajom gube značaj, snagu… ma sve. Postaće, a i postaju puko oružje manipulisanja. Svaki novinar bi prvo trebalo da se zapita: zašto želim da budem novinar i da li je taj razlog dovoljno jak da niko neće moći da me kupi i natera da izneverim branšu.

Postoji žuta štampa. Okej. Smatram da i treba da postoji, ali više ne vidim jasnu razliku. Ne vidim šta to nije žuta štampa. Gde je tu linija dobrog ukusa? I u najozbiljnijim časopisima počela je da gvirka žuta štampa.

Dužnost novinara, kao i glumaca je da odbrane svoju branšu.

  1. U jednom od intervjua ste izjavili da su glumci zapravo velika deca koja kroz svoju glumu zapravo preispituju svoje odnose, osećanja i neke rane iz prošlosti. Koliko je važno da jedan glumac koji preispituje sve to iza sebe ima reditelja koji mu neće dozvoliti da pretera ili izgubi pravac?

Nama glumcima je scena prostor za igru. Čačkamo mečku. Nekada iščačkamo nešto što nismo nameravali, jer to znači da opet treba da prođemo kroz proces hospitalizovanja nekih ranica na koje smo i zaboravili.

Volim kada radim sa rediteljima čiji autoritet ne moram da dovodim u pitanje, kada kao glumac mogu da se pustim i da se igram i da znam da će mi on u pravom trenutku reći „dobro, sad si preterao“ ili „idi slobodno dalje nemoj da se plašiš“. Važno je da tu bude neko ko me neće pustiti da se olupam. To je isti princip kao sa decom koja okrenu glavu da vide da li su im tu mama i tata i da li ih gledaju dok se oni igraju u parku.

  1. Takođe ste izjavili da je pozorište samo po sebi spektakl jer se ono dešava ovde i sada.

Ljudi koji dolaze u pozorište kupuju karte da bismo ih mi sa scene odveli negde, u ono što nazivamo meta, u neki sivi prostor izvan realnosti.  Tu je bitna saradnja koja zahteva angažman sa obe strane. Danas se, međutim, publika malo olenjila. Publika bi da, kao pred TVom, digne noge na sto i pusti da program ide, dok ne mora da razmišlja ni o čemu. Pozorište zahteva i tu angažman ukoliko želiš da budeš „vožen“.  Ta posebna energija se često dešava kada budu akcije sa jeftinim kartama u Jugoslovenskom dramskom. Tada kad izađem na scenu, prosto osetim da je krcato. Kad serviram oni vrate lopticu odmah, onda kreće igra, već možemo da se vozimo. Volim kada je pozorište puno i mislim da je to sjajna akcija.