I dalje je PKB

 

Šta su godine nečasnih radnji i javašluka napravile od nekadašnjeg uglednog preduzeća, a šta ga to očekuje pod “novim rukovodstvom”

Kapija otvorena, rampa podignuta. Portir drema u svojoj kabini naturivši kačket preko očiju. Skoro će vreme pauzi za doručak, a sem nekoliko pasa lutalica nema nikoga na prašnjavom putu. Drugi portir me srdačno pozdravlja izlazeći iz zapuštenog, zajedničkog toaleta. Nekada smo trenirali fudbal zajedno, te me poziva na kafu da mu brže prođe smena. Kaže da nigde bolju dnevnicu neće dobiti za osmočasovno leškarenje. Nisam želeo da se suviše zadržavam, pa nastavljam dalje i ostavljam ga partiji tablića sa tek probuđenim kolegom.

Temperatura je rasla zagrevajući makadam na putu do radionice. Nekoliko majstora, umazanih uljem, bilo je zauzeto popravkom večito kvarljive Škode. Jedan od njih mi otpozdravlja, naglasivši da obavezno pozdravim majku sa kojom je pohađao osnovnu školu. Nekada je PKB predstavljao giganta poljoprivredne proizvodnje i jedno od najistaknutijih preduzeća Jugoslavije. Hiljade hektara obradive zemlje, uz tašta i tma grla stoke obezbeđivali su posao stotinama porodica koje nastanjuju levu obalu Dunava. Većina žitelja Padinske Skele i okolnih naselja je decenijama zarađivala za hleb radeći na lokalnim gazdinstvima. Održavane su velelepne proslave različitih vrsta koje su ulepšavale neke od najvećih zvezda jugoslovenske muzike. Putovalo se diljem države koja više ne postoji, a koje se većina sa radošću seti. Sada to vreme deluje gotovo nestvarno…

Za vreme pauze su se ljudi razmileli kao mravi, žureći u menzu, glasno pozdravljajući jedni druge. Ni menza više nije kao nekada, čemu svedoče smrknuti izrazi lica radnika koji se razilaze u različitim pravcima. Izgleda da su legendarni škembići nestali zajedno sa socijalizmom…
Stari Muhamed, naslonjen na zid išaran sprejem, zavija novu cigaretu držeći filter u ustima. Sa prozora susedne zgrade čuju se povici grlate prilike sakrivene senkom. “Operi tu stazu već jednom, inače ode deset posto od plate”! Muhamed se samo nasmejao, povukao prvi dim cigarete i iz svega glasa odbrusio: “Ceo život je perem, za mesec dana odo’ ja, a i sad ću da krenem ćere (kući), ne mogu više da vas gledam”.

Krajem 2018. godine firma je zvanično prodata daleko ispod svoje vrednosti za nekih 105 miliona evra. Nakon višegodišnjih najava privatizacije, protiv koje je žučno protestvovao nekadašnji gradonačelnik Dragan Đilas, PKB je dobio novog vlasnika. Al Dahra, kompanija čije ime podseća na nekog od finalista azijske Lige Šampiona, proširila je ionako razgranatu mrežu zemalja u kojoj posluje. Na stranu to što većina radnika smatra da iza svega stoji porodica koja je trenutno na čelu države.

Sindikat radnika je bio veliki protivnik privatizacije. Mesecima su njegovi članovi žustro agitovali protiv takvog scenarija. Godinama je međutim, taj isti sindikat, na samo njima poznate načine uspevao da izvuče korist usled neodgovornog i neorganizovanog rukovođenja. Hektolitri goriva su nestali na crnom tržištu, neuspela mehanizacija je preduzeće koštala milione, ali nema sumnje da je neko i od toga imao korist. Dug firme je u prethodne dve decenije narastao na preko 120 miliona evra…

Svi radnici su dobili odštetu zbog neposedovanja akcija, što je bio slučaj u nekim drugim državnim preduzećima. Četiri stotine pedeset evra po godini radnog staža sledovali su svakome ko je u tom trenutku bio pod ugovorom. Oni koji su želeli da nakon toga raskinu ugovor, to su i učinili. Ostali su se obavezali do kraja aprila 2019, kada će rukovodioci odlučiti koga žele da zadrže. Muhamed se izgleda pomirio sa otkazom…

Lavež pasa skrivenih ispod limene nadstrešnice prekinula je buka pola veka starog FAP-a. Za volanom čuveni Džambas, čije dogodovštine znam naizust, s obzirom da sam ih slušao umesto priča za laku noć. Čvrsto mi je stegao ruku i pitao: “ Da l’ sam ja tebi pričao kako sam jednom naleteo na Gidru Bojanića? Nisam? E to je priča…”. Navodno su obišli svaku kafanu duž Ibarske magistrale, nakon što je Gidri prokuvao glanc novi ford… Godinama Džambas radi zajedno sa mojim ocem, a kako kaže, nikada nije bilo gore. On, međutim, ne želi da ide u penziju, iako uslov za istu ispunjava već godinama. “Mogu da promene ime, ali PKB će ostati PKB, a ja ne mogu bez njega”.

Već godinama situacija nije kao nekada. Broj radnika se smanjio za više od polovine u poslednjih deset godina. Sada ih je ostalo nekih 1500, a do pre dvadeset godina je više od 5000 ljudi bilo pod ugovorom. Kamioni su stari gotovo koliko i samo preduzeće. U nedostatku vlastitih vozila, angažuju se privatni prevoznici, što je do pre par godina bilo nezamislivo. Projekat mehanizacije ispostavio se kao potpuni promašaj. Tokom godina je ukradena oprema u vrednosti od nekoliko miliona. Parkovi su nepokošeni, većina vozila neupotrebljiva, a aerodrom Lisičiji jarak zapušten. Nerad i javašluk prisutni su na svakom koraku. Ne treba biti stručnjak da se to primeti.

Generalno stanje najbolje oslikava situacija u kojoj se nalazi fudbalski klub formiran pre šezdeset devet godina. Nekada redovan srpskoligaš trenutno je član poslednjeg ranga takmičenja, popularne Beton lige. Nekadašnji igrači, koji sada teraju bubamaru širom Evrope, pokašavaju da pomognu klubu u kom su stasali, ali situacija je daleko od idealne. Rukometni klub već godinama pokušava da vrati stari sjaj, iz vremena kada su u Padinskoj Skeli gostovali Partizan i Crvena zvezda. Folklor sekcija je ostala jedina svetla tačka.

Upravna zgrada se nadvila nad ostatkom poseda kao kula u Mordoru. Radnici je zaobilaze u širokom luku bacajući letimične poglede. Novi rukovodeći sektor ophrvan je komentarima negodovanja izazvane mutnom poslovnom prošlošću. Nijedan od prethodnih generalnih direktora nije ostao na dobrom glasu, zbog čega se sa povećanom dozom sumnje gleda na svakog sledećeg. Na zidu iza ćoška, koji zaudara na mokraću, stoji natpis “Beograd na vodi, PKB na doboš” koji najslikovitije dočarava mišljenje lokalaca o poslovnim poduhvatima naše vlade prethodnih godina.

Bližio se kraj radnog vremena, koji nekolicina radnika nije mogla da sačeka pa je pohrlila ka kapiji. Kao da ste našli u novoj epizodi Državnog posla koji savršeno opisuje celokupno stanje koje će šeici teško promeniti. Na putu ka kancelariji svoga oca prošao sam pored pustog, prašnjavog kioska koji godinama zvrji prazan. To je bila jedna od onih radnji koje su mogle da se nađu i u centru Beograda, a koje su prodavale čuvene PKB-ove viršle. Kažu da nije bilo lepšeg mirisa od onog koji se svakog jutra širio iz tog kioska. Ono što se sada oseća nije ni približno toliko prijatno.

U kancelariji je bilo prilično zagušljivo. Nestali su kalendari sa obnaženim Plejboj zečicama. Tekao je živ razgovor o novim kamionima koji se očekuju krajem juna. Pitanje je koliko prisutnih će dočekati da ih vozi. Uprkos tome što se rok za istek kratkoročnih ugovora približava, ne može se naslutiti zabrinutost među zaposlenima. Navikli su valjda na konstantne spekulacije, lažna i neispunjena obećanja. Neki su se već pomirili sa sudbinom, te krenuli u potragu za novim poslovima.

Godinama je ovo mesto u slobodnom padu koji niko nije mogao da zaustavi. Problemi koji ga izjedaju možda počinju u nekoj od kancelarija na vrhu upravne zgrade, ali se tu ne završavaju. Očekuje se novo skraćivanje spiska zaposlenih, smanjenje broja gazdinstava i obnova zastarelih sektora. Vremena za neke grandiozne promene nije bilo, ali je za početak maja najavljen neki bolji, uspešniji, moderniji PKB… Al Dahra, htedoh reći. Za sada, samo nalepnice na radničkim odelima nose drugo ime, a to zaista ne znači mnogo.